Zagreb, 28. lipnja, oko 10sati,

poštovana publiko, već sam mjesec dana doma, toliko mi je trebalo da uz ostale sedmomjesečne zaostatke posložim slike koje ću još uređivati.
Vijest iz Melbourna kaže da ja u intervjuu objavljenom u Hrvatskom vjesniku nakon što sam otišao, lektor promijenio ime moje riječi za jaku južnu nostalgiju, "australika" je postala "australica", to sam odmah sa zadovoljstvom prihvatio i tako će se zvati u "Trećem oku".
Potpuno sam se osjetio doma nakon što sam zajuhuhukao u slobodnom padu iznad Lučkog.



Melbourne, subota 22.svibnja oko 11h,


postovana virtualna skvadro,

putni motori su mi zapaljeni, krilca mi trepere, u ponedjeljak letim doma nakon sedam mjeseci vlaka, autobusa, metroa, tramvaja, monoraila, brodova, devet aerodroma i 23 razlicita grada u kojima sam spavao. Oko 22 sata cistoga leta preko Singapura i Frankfurta, mozda je tako razumljivija daljina i jaka nostalgija australskih i svih Hrvata juznih podrucja, zato sam joj morao dati posebno ime, australika. Vec cujem glasove u Tkalci i buku zagrebackih tramvaja, to nije bezopsana faza jer pokazuje da mi ovdje nedostaje koncetracije.
Rezimirat cu ono sto je sigurno, prodaja knjiga mi je pokrila sve troskove, nesto sam zaradio, sve ostalo moram prespavati i podosta toga posloziti za "Trece oko". Javim se kad se vratim, a onda cu u "Putositnicama" unatrag sve datume, gradove i mjesta ilustrirati fotkama, to na na javnim kompjuterima putujuci nisam mogao.    



Geelong, 18. svibnja oko 13h,

satelitski grad osamdesetak kilometara jugozapadno od Melbourna, napravio sam kratki skok od tri dana do brojne hrvatske zajednice. Postoji Hrvatska, Jadranska ulica i jos neka "domaca" imena sto mnogo govori o ljudima koji su ih izgradili i naselili."Da bi riec rekel", tako su ljubazni, tim vise sto sam im rekao da se iduceg tjedna vracam "gore" doma. "Pozdravi nam i poljubi Hrvatsku", rekli su neki okrecuci glave da ne pokazu suze. To ja zovem australika, sto nije vezano samo s Australijom nego sa svim dalekim juznim podrucjima, Novi Zeland, Ognjena zemlja,Tasmanija, Patagonija i sl. 
Skvadra me vec pita kako ce nabaviti "Trece oko". Danas se vracam u Melbourne, za vikend zavrsni susreti i drugi tjedan sam gore ako nebude prejako zadimilo.  



Melbourne, 13. svibnja oko 15h,


ljudovi i druge, ljepse polovice neba, ispricavam se "mea culpa" kaj se nisam dugo javljao. Adelaide je prilicno bezlican kao urbana sredina, rano vec u pola sedam prestaje gradska zivost, ali se u nocnom zivotu moze surfati u Kineskoj cetvrti u kojoj sam spavao. Posjet mi opravdavaju susreti s nasim Australcima jer su u svakoj sredini drugaciji i isti po osjecaju za domovinu. Nasao sam rijec za nostalgiju australskih i novozelandskih Hrvata, - australika -, objasnit cu je u novom romanu.
Opet u Melbourneu, nakon sest mjeseci prvi put u gradu koji mi nije novi, dobar osjacaj poslije dvadeset i dva razlicita. Poceo sam spremati krpice za put doma.




Adelaide, srijeda 5. svibnja oko 14h,

glavni grad Juzne Australije na rijeci koja moze presusiti i rastagnut na ravnci prema moru. Moja putnicka ura je pocela odbrojavanje prema kraju, takvi si mi snovi i asocijacije na sjevernu polutku. Nasi vrlo raznoliki i zanimljivi karakteri, primaju me s respektom prema trajanju i duljini prijedjenog puta. Komunikativan, svenazocan velecasni, muzicki obrazovan, (pjeva i svira gitaru) daje ton i meni otvara put.  Lijepi nasi Australci, razmisljam kako nazvati njihov osjecaj prema Hrvatskoj jer zbog posebnosti to zasluzuje i ne moze ga se zvati opcim imenom.
Australke? S Indiijkama najlakse uspostavljam kontakt, Indonezanke su najkonkretnije, nase ne racunam.  



Perth, ponedjeljak 26. travnja oko 20h

dvadeset minuta vlakom od sredista Pertha je njegova luka Fremantle, u zargonu zvani "Freo", najlezernije mjesto koje sam nasao na cijelome putu. Mjesavina Mediterana, Asiatowna i Latinske Amerike, a nije selendra. Skvadra  se iz zafrkancije vozi u starim mafijaskim autima kao Kubanci iz nuzde, ziva muzika vec popodne barem na jednom mjestu, a gradic nije veci od Makarske. Nasao sam najvise Korculana na jednome mjestu, zapravo Blacani su imali svoju vecer koju naravno nisam propustio.
U Freou sam nasao mnogo vise Aboridjina i Aboridjinica nego igdje drugdje, imaju pretuzne crne oci, mislim da znam zasto su takve, ali o tome cu pisati u novom romanu kroz Australije, "Trece oko".  




Perth, cetvrtak 22.travnja oko 10h,

pet i pol sati se leti od istocne do zapadne obale, linija Brisbane-Perth. Glavni grad Zapadne Australije je novo jos opustenije mjesto, zivost i sarm citi dobiva od Kineske cetvrti, tu stanujem, a finocu i decetnost od jake talijanske prisutnosti. Dosao sam sinoc, ima puno zive muzike koju volim. Sada idem u grad "loviti konce", u konzulat, a navecer vjerijatno u jedan od hrvatskih klubova.  



Brisbane, cetvrtak 15.travnja oko 11h,

ispocetka nisam skuzio zasto mi se Brisbane najvise svidja od svih gradova koje sam dosada posjetio. Slican je Parizu po Brisbanskoj rijeci u sredistu grada, mastovitim mostovima, trajektnom gradskom prometu i nezavisan je od konkurancije Sydneya s Melbournom.
Nazalost ni ovdje necu moci skakati, kompliciraju s procedurom oko australske dozvole tako dugo dok me ne prisile da odustanem.
Definitivno sam trasirao put za povratak krajem svibnja.



Brisbane, ponedjeljak 12. travnja oko 18 i 30h,

u suptropskom podrucju po atmosferi podsjeca na sjeveroistok Brazila, ali naravno bez mulatkinja i "povo brasilero" (brazilskog naroda) nema njegovu zivotnu snagu. To nimalo ne smeta da se nebih osjecao dobro, a medju nasima vrlo dobro. Javim se kasnije u tjednu s pravim vijestima, 



Brisbane, cetvrtak 8. travnja oko 18h,

sve u svemu Canberra je grad bez uzbudjenja za avanturiste. Od svega australskog najvise mi se dopao carillon (neznam prevodi li se na hrvatski). Instrument sastavljen od 53 razlicita bakrena zvona, najlakse ima 6 kg, a najteze 13 tona. Na njemu se svira kao na klasicnoj klavijaturi i neobicno lijepo zvuci na otvorenom na jezeru gdje smjesten u visoke monolite.
Canberru su mi "spasili " nasi nepoznati i ljubazni ljudine i gospodje i zgrada naseg veleposlanstva. Ne mogu reci je li najljepsa, ali je na najljepsem mjestu u cetvrti prepunoj ambasada. Od ostalih se razlikuje sto nije standardna, po arhitekturi se vidi da je gradjena s ljubavlju, kao umjetnicko djelo. Ima dio koji podsjeca na kulu u kakvom zagorskom dvorcu, zatim natkriveni trijem koji spaja poslovni prostor s rezidencijom poput kamenog stupovlja uz obalu i otoke. Tu u dvoristu je i skulptura "Vila Velebita", visoka oko dva metra, Interijer je isto izgradjen s mjerom, ima bistu doktora Tudjmana, najbolju koju sam dosada visdio (autor Stipe Sikirica) i jos nekoliko komornih skulptura koje asociraju ljubav. Kuca ima dobru vibru, poput Medjugorja za dobrohotne nevjernike.    
Brisbane je intrigantan, najopusteniji grad dosada, najblizi ekvatoru i najtopliji, lovim konce jer sam dosao sinoc . 



Cetvrtak, 1. travnja oko 11h,

ljudi sve najbolje za Uskrs, javljam se danas jer ce za blagdane sve biti zatvoreno.
Canberra je mlad grad, podsjeca na Braziliju, glavni grad Brazila koji je sagradjen u geografskom centru drzave, ali nema favela oko sebe i udaljeniji je od ekvatora. Ljudi su naravno potpuno drugaciji, nemaju urodjeni brazilski smisao za igru, ozbiljni su ili nasmijani ili saljivi na birokratski nacin.
Nasi su kao i svugdje ovdje dobro organizirani i meni od ruke. U utorak cu posjetiti hrvatsko veleposlanstvo za kojeg kazu da je najljepse u metropoli.  



Canberra, ponedjeljak, 29. ozujka oko 17h,

prije jednog sata dosao sam sa suncane obale u jesen u unutrasnjosti. (a gore kod vas protuletje). Glavni grad Australije za medijaciju i prestanak konkurencije Sydneya i Melbourna, ne djeluje kao metropola. Teze pocinjem loviti konce ulicne mreze jer grad ima sve ulice siroke, zapravo vrlo prostrane i zato nenacickane s pjesacima. Nedostaje mi guzva od ljudi. Javim cim se osjetim doma kao svugdje, vjerojatno kad se naspavam.........
............nastavljam utorak ujutro........vratila mi se putnicka snaga, zanimanje i radoznalost za novu sredinu, cak mi jesenska kisica i magla uz jezero izaziva mastu i dobru vibru.
Gradom prometuju samo autobusi, trebat ce mi sat vremena do veleposlanstva i crkve, u istom su kvartu.  



Petak, 26. ozujka oko 13h,

u Wollongongu sam, osamdesetak kilometara juzno od Sydneya. Stotonjak tisuca dusa, plaze su divljije i divnije oceanski od sidnejskih, raj za surf na dasci. Primorska pastorala nakon vibrantnog velegrada, ulicama mirno prolaze skvadre s daskama ispod pazuha.
Dobra putnicka vibra putuje sa mnom, opet nasi izvrsni Australci. Upoznao sam najmladju surfericu na dasci, kcer naseg iseljenika s Dugog otoka, djevojculjak ima cetrnaest godina. Ima puno surferica.
Izgleda da ni ovdje necu skakati, ne iznajmljuju padobrane.  



Ponedjeljak, 22. ozujka oko 17h,

posljednji vikend u Sydneyu je iz putnickih snova (bez intime), moram reci fini zagrebacki izraz za nenadmasno, "da bi riec rekel i suzu spustil". Napravili su ga ljudi iz uprave kluba "Kralj Tomislav", skvadra srednjih godina, obicni ljudi iseljenici pred Domovinski rat i jedan ratni dragovoljac, vecinom iz Zadra i okolice. Nikad me prije nisu vidjeli, veseljaci, svatko svakoga zafrkava, a htjeli su i znali pomoci. Reci cu i staru latinsku izreku inacicu zagrebacke, "non plus ultra".
Evo jos dvije sidnejske crtice, na ulazu u gradsku knjiznicu stoji ne podu nekoliko originalnih svastika (u smjeru kazaljjke na satu). Znali su objasniti da su ugravirane 1845 g. kao hinduiski znak srece i blagostanja.
Uz rivu ima naravno puno galebova, ali vec nakon pola kilometra u unutrasnjost grada prevladavaju ibisi. S dugackim kljunovima dostojanstveno kljucaju sve sto treba pocistiti.
U subotu sam bio na izletu dva sata vlakom u unutrasnjost u Blue Mountains. Lijepe su i sjajno uredjene, nisu "plave" nego plavicaste od maglice sto dolazi od lisca eukaliptusa.    



Petak, 19.ozujka oko 12 i 30h,

ljudi u guzvi sam od posla, moram dobro obaviti ovaj vikend da bih se mogao na vrijeme otisnuti prema domeku svom. Javim se u pondjeljak.



Ponedjeljak, 15.ozujka oko 19h

jos nisam javio o svakavim liikovima koje upoznajem putujuci, a ima ih. Sreca je da sam kriticne godine (od 19 do 22) odrastao u Parizu pa sve mogu unaprijed procitati, a da ni neznaju.
Zaokruzujem boravak u Sydneyu, sljedeci tjedan dizem sidro. Danas sam bio u ateljeu Charlesa Billicha, poznatog slikara podrijetlom iz Lovrana. Vrlo je razgovorljiv i kominikativan. Vidjevsi moje romane, velikodusno mi je ponudio svoje slike za ilustraciju ili ovitak "Treceg oka", ciji cu najveci dio sadrzaja smjestiti u Australiju i Novi Zeland. Naravno da sam prihvatio jer mi se svidja njegovo otvoreno epikurejstvo. U njegovim slikama se osjeca i vidi da je prosao krizni put komunizma, ali zna i slavi hedonizam. Ima svoju galeriju u umjetnickoj cetvrti u njaljepsem dijelu sidnejske luke.
Luka u velikom, dubokom i razvijenom zaljevu i njezina dugacka obala je u najmanju ruku lijepa kao ona u Riju, da bi bila ljepsa nedostaju joj brjegovi dupini koji cine pozadinu Rija. I plaze su im oceanski dugacke i pjescane. Atmosfera nije brazilska, nema mulatkinja koje bi podigle plazu na noge ni publike koja to ocekuje. 



Srijeda, 10. ozujka oko 17h,

na putu sam cetiri i pol mjeseca stalno na putnickom adrenalinu, danas sam povukao prvi potez za povratak, da ne "zaboravim" na nj krajem svibnja.
Sydney je cini se spontano postao vrhunac putovanja zbog mnozine dogadjaja u hrvatskoj zajednici, atmosfere u njoj i samoga velegrada. U Melbourne sam prvo dosao i tek dodirnuo "Down Under", lovio konce po crozajednici i upoznavao je. Od svih dogadjaja, susreta i osjecaja koji se kontinuitrano mijenjaju, jedina mi je konstanta postovanje prema hrvatskoj zajednici. Australija i N. Zeland su najdalje od "Lijepe nase" (10 i 12 h vremenske razlike) i zato nasi iseljenici, pretpostavljam, imaju posebno cuvstvo nastalo od sinergije daljine, ljubavi i pomirenja. Za vrijeme Domovinskog rata govorili su, "oni ne mogu toliko potrositi koliko mi mozemo sakupiti". Kupili su zemlju i izgradili, kazu, najljepse veleposlanstvo u Canberri, provjerit cu pocetkom travnja. Uspostavom hrvatske drzave, cuo sam, nestale su i velike podjele.
Ovaj vikend ce biti prebogat, u Hrvatski klub Sydney dolazi na promociju svojeg filma, "Pavelic bez maske", Jakov Sedlar, meni odlicna prigoda da se "nacrtam" sa svojim romanima. Jucer mi je izasao intervju u tjedniku "Nova Hrvatska". 
Australke? Osim s nasima, najvise razgovaram s onima indijskog podrijetla.      



Petak, 5. ozujka oko 13h,

kad sam pomislio da nasi Australci ne mogu biti susretljiviji, dogodio mi se Sydney. U razgovoru za hrvatski program radija, zahvalio sam se ovako: "Ljudi hvala vam, ja sam filantrop, sve vas volim i trebam."
Samo da ukratko zatvorim novozelandsko poglavlje, "sperm whale" kojeg sam promatarao u Kaikouri je po naski uljesura. Javila mi je zena koja zeli ostati anonimna, kad se vratim u Zagreb dobit ce malog kivija(pticu).
Sydney ima stanovnika koliko i cijela Hrvatska i odlicno rijesen javni promet. U subotu za vrijeme Mardi Grasa se dogodila bizarna nesreca. Monorail (jednotracni SF - vlak deset metara iznad ulica u srcu grada) se zabio u kompoziciju ispred sebe i lakse ozlijedio grupu putnika turista, racunala koja ga vode bila su "umorna".
Ovaj vikend ce mi biti bogat medju nasima, vidimo se drugi tjedan.   



Sydney, ponedjeljak, 1. ozujka oko 17h

u subotu se popodne dogadjao Mardi Gras, navodono najveca gej parada na globusu, sasma nesto drugo obicajima na Balkanu. Nisam bio na glavnom setalistu na Oxford St. nego na prilazu u Liverpool St. gdje se skvadra pripremala za ulazak. Svatsa se moglo vidjeti od gej naroda, meni je to egzibicionisticki agresivno, bez estetike i otjeralo me nakon pola sata. Ali Mardi Gras je vise od od gej dogadjaja, jer vidio sam i mnoge druge "alternativne skupine" koje su se spremile za ulazak na promenadu. Izmedju ostalih, gluhonijeme heteroseksualne parove i mnoge druge mlade hetero koje su nasle prigodu za dobru zabavu. Zato je to povremeno izgledalo kao norijada velike mnozine odraslih.
Kasno navecer gledao sam ih u povratku svakakve, umorne, neizivljene i dobro raspolozene, neki su se nasli, a neki ne. Inace to je bila prilika da cak i hosteli tri dana podignu cijene za trideset posto. Mislim da je u pitanju veliki biznis i dobra zabava za domacu publiku. Naravno, svakakvi sjebani tipovi dolaze pa treba biti oprezniji jer nafiksani i ludjaci su nepredvidivi. U takvim dogadjajima gubim kreativnost zato zaobilazim glavne tocke.
Hrvatski klub Sydney je vrlo aktivan i odlican domacin, postao mi je baza i ostat cu dok ne obidjem sve nase, u hrvatskim crkvama su glavni franjevci.    



Cetvrtak, 25. veljace oko 10h,

tu sam, i pak sam opet tu u Aucklandu i izmijenio SMS poruke s dvoje Zagrepcana, prava purgerska gospoda kakvu sam upoznao kao klinac u "Zabregu".

Bio sam u Kaikouri, nisam vidio prolaz kitova jer im to nije vrijeme, ali sam gledao stalnoga stanovnika toga podrucja s udaljenosti od oko dvadeset metara. Zovu ga Taiko, to je "sperm whale", tako se zove vrsta na engleskom. Dugacak oko petnaest metara, svakih minutu i pol ispuhne zrak, ali nije zaronio da bi mu vidio rep, po njemu ga domaci vodici prepoznaju. Tamo stalno zivi jer se hrani divovskim lignjama, do dvadeset metara dugacke, neznam koja je to vrsta kita, nemam veliki rjecnik, molim prevedite mi sto znaci "sperm" kit i javite.(tko prvi, dobi suvenir iz Novog Zelanda) Nakon kitova promatrali smo pedesetak dupina koji su izvodili svoje igre skakanja i preskakanja.

Imao sam srecu drugi dan u Christchurchu i slucajno naletio na maorski folklorni sastav, izveli su splet svojih pjesama i plesova, zajuhuknuo sam svaki put od miline, za kraj su izveli "haka"-u, kultni ples dobrodoslice i pobjede koji izvodi i novozelandska reprezentacija u nekim momcadskim sportovima.

Novi Zeland nakon krstarenja po oba otoka najvise podsjeca na pjesmu "Mirno teku rijeke i zriju polja", oni stariji ce se sjetiti da je to nekad bio hit Vice Vukova.
Danas navecer letim za Sydney, nakon ulaska stjecem pravo na jos tri mjeseca u Australiji.



Nedjelja, 21. veljace oko 12h,

ostao sam tri dana turisticki neaktivan u gradicu na jezeru Wakatipu, svejedno Queenstown je najbolje mjesto koje sam dosada posjetio. Dobar prirodan polozaj daje mu prednost, evo sto sve nude, na planini na visini od oko osamsto metara, ziptrek (spust na zici), tandem pargliding, tandem zmaj, spust saonicama na kotacima i bungy skok (74m). Na jezeru paraflight s okruglim padobranom i boat jet (brzi skuteri za vise ljudi). Na rijeci Kawarau (originalno mjesto mosta prvog bungya) naravno skok i jos jedan od 134m, malo dalje je swing (njihanje na uzetu od 196m), rafting je trideset km dalje. Od svega toga nista nisam probao jer je skupo za moj dzep i neuzbudljivo prema skoku u krilastom kombinezonu s 15000ft. u Sydneyu. Dzogirao sam na vrh, a u gradu sam isprobao osam vrsti vina, 25ml od svakoga u dvije veceri. Kusaonica inace nudi osamdeset vrsti.
Nocas su dosle spavati tri Dankinje, jedan Katalonac i ja. Nista nije i nece izaci izvan sobe. Danas popodne zapocinje povratak u Auckland, prije toga sutra cu stati u gradicu Kaikoura na istocnoj obali pogledati prolazak kitova.




Queenstown, Juzni otok, cetvrtak 18. veljace oko 13h,

u utorak sam bio na ledenjaku Franz Josef, izgovara se engleski "frens dzozef", ali to je po imenu "naseg" austrougarskog cara. Dobri vojak Svejk je brisao prasinu s njegove slike i govorio da nikada nece dopustiti da po njegovom Velicanstvu seru muhe, oprostite na digresiji. Planinarili smo cijeli dan po gleceru s vodicem  u iznajmljenoj opremi. Ici bez opreme i vodica bilo bi samoubojstvo. Tri su takva glecera na svijetu na toj geografskoj sirini, drugi je 30 km juznije,a treci na jugu argentinske Patagonije(Perito Moreno, bio sam na njemu). Okruzeni su gustom zelenogoricnom sumom, najbolji izlet dosada.   
Dosao sam do najjuznijeg mjesta putovanja i najboljeg dosada, Queenstown. zovu ga metropola NZ- avanturizma, zbilja je takav, 20km dalje je most s kojeg je 1988g. napravljen prvi bungy skok. Nocu je bucno i zivo, svi partijaju. Naviknuo sam se na odlicnu japansku hranu sashimi, tanke kriske sirove ribe, losos, tuna i jos tri nepoznate oceanske, Inke u Peruu slicno jelo zovu ceviche. Novozelandska vina nisu nimalo losija od odlicnih australskih.  



Christchurch, nedjelja 14. veljace oko podne,

drugi novozelandske grad po velicini, veci je Auckland, a treci je glavni grad Wellington. Evo nekoliko stikleca:
kivi je nadimak za Novozelandjana, ali ne po imenu poznatog voca nego endemske ptice koja ne leti. Kiviana je u zargonu ime drzave. dali su pravo glasa zenama prvi na svijetu. I prostitucija je zakonom dopustena, topla braca i hladne sestre slobodno secu gradom bez komentara publike.
Dolazivsi maloprije u knjiznicu na internet, vidio sam u preletu nad gradom stari sesteroelisni avion, neznam koji bi mogao biti. Padobranci, pitajte Drazena, za vas koji dolazite skakati na juznu polutku, 14000ft. stoji 35$NZ, a u Australiji je 45$AU.
Isplanirao sam cijeli put u Kiviani, sutra putujem vlakom preko Juznih Alpa na zapadnu obalu, a 25. veljace se vracam u Sydney iz Aucklanda. 



Juzni otok, Christchurch,(Otautahi), petak 12.veljace oko 13h,

kia ora (bok) ljudovi, poceo sam normalno pamtiti maorski, "sve vas bum navcil":
Aotearoa - zemlja dugackih oblaka, Novi Zeland, mana - snaga, manu - ptica,
manuhiri - turist, ika - riba, moana - more, kai - hrana, kai moana - plodovi mora,
mihi - pozdraviti, hongi - dodir nosevima za pozdrav.
Grad je oko 500 km juznije od Tasmanije i vrlo svjez navecer, ljudi su ljubazni, izgleda da je Wellington bio iznimka, ima vise Maora i Azijaca. Lijep je po zelenilu slican Zagrebu, iako nije na samom oceanu (10 km daleko), po vjetru s mora i atmosferi je primorski. Spavam u 10 krevetnoj sobi, prvi put je s nama mc-debeli momak, naopacki trokut od oko 150 kg, jako hrce pa mijenjam sobu zajedno s ostalima. Nocu je dobra zabava jer je ispod spavaonica pub s dobrom muzikom na video zidu i malim podijem za ples.  
Danas svrljam po gradu, a sutra idem okolo.




Utorak, 9.veljace oko 15h, nastavljeno u srijedu oko 21h

u metropoli sam u Wellingtonu, na samome jugu Sjevernog otoka. Grad je manji, gusci i zivlji od Aucklanda, ima uspinjacu koja liniju prodje za sest minuta, po gradji slican Rijeci. Danju i nocu glavna je Kubanska ulica odmah do mojeg hostela. Ostat cu kratko jer idem na Juzni otok kojeg cu proputovati okolo naokolo, uglavnom uz obalu, kitovi, orke i drugo morsko blago.
Prtljaga mi vise nije teska jer sam prodao sve knjige sto sam donio na Novi Zeland.
Kubanska ulica je jaka alternativa s azijskim restoranima, puno zive muzike po klubovima, ima kafic "Fidel", i "Ernesto", i izvana lijepo uredjen bordel, unutra nisam svratio. Opcenito ima mnogo vise europski namrgodjenih faca sa zlocom na licu, nisu ljubazni sa strancima.
U cetvrtak rano ujutro nastavljam trajektom za Juzni otok. 



Auckland, subota 6. veljace oko 23h,

jucer kasno bio sam na koncertu u crkvi "St. Matthew - in the city", osmeroclani kelnski (Njemacka) komorni sastav ima sest Rusa i dvije Ruskinje, sjajno muziciraju, repertoar po mojem najboljem ukusu, Vivaldi, Bach, Cajkovski i na kraju Mozart.
Koncertnu vecer spominjem jer sam tamo upoznao najljepsu zenu otkad sam na putu, Brazilku iz Sao Paula, moj broj, naravno iznenadio sam je na portugalskom, ali ne i njezinog pratitelja, prokuzio nas je oboje i nije dopustao razviti razgovor.
Danas sam bio gost u velikoj kuci odlicnog domacina porijeklom iz Rascana (iza Biokova), ljudskost je tako jednostavna. Sutra u nedjelju ujutro sam u i pred crkvom, a navecer u Hrvatskom drustvu gdje ce njegova folklorna grupa izvesti set hrvatskih plesova, (na probi im je bio najbolji drmes i lindjo) dolazi i veleposlanik iz Canberre koji pokriva i NZ.
U ponedjeljak rano ujutro nastavljam busom na jug otoka, jedanaest sati do Wellingtona.  
Danas su dosle dvije osamnaestogodisnje Nizozemke u mjesovitu sesterokrevetnu sobu, jedna ima vozacku dozvolu pa sutra kupuju stari auto i nastavljeju putovati po otocima. To je isti duh Abela Tasmana koji je ovdje plovio prije tri i pol stoljeca.



Auckland, cetvrtak, 4. veljace oko 22h,

dva dana je bilo oblacno pa nisam stavljao kremu sa zastitinim faktorom 30, pocrvenio sam u licu kao kod nas na suncu u kolovozu, Novi Zeland je juznije od Tasmanije s jos vecom ozonskom pukotinom. U gradu koji je rasprsen na velikom podrucju djeluju dva drustva, Hrvatsko i Dalmatinsko. Nase prshti od aktivnosti folklora, nogometa i mladosti, Dalmatinsko je staro i nazalost zivi u proslom, bivsem vremenu, tuzno jer je vecina ljudi prevarena, a neznaju to.

Dulje sam ovdje od planiranog, ne mogu u Wellington jer se odrzava trodnevni rock festival pa su sva jeftina mjesta za spavanje zauzeta pet dana. U Hrvatskom drustvu sam upoznao zanimljivu osobu, zapravo par iz Zagreba. Nekadasnja "ladarica" i profesor plesa poducavaju domacu skvadru, i na probama je uzbudljivo.

U centru se skace bungy s najviseg tornja u gradu, 196 metara, naravno da me ne zanima jer je skupo, a skakat cu kad se vratim u Sydney s 15 000 ft.

Auckland, nedjelja 31.sijecnja oko 15,30h,

kisa me je natjerala u ovo vrijeme u zatvoreni prostor.
Ujutro pri kraju mise u hrvatskoj kapeliici, sat sjeverozapadno od centra grada, mladi zupnik mi je dao da se sam predstavim nazocnima. Nakon par minuta vidim da ljudi placu, ali ne kuzim zasto. Tek nakon prodaje knjiga i svekolikog pozdravljanja na rastanku, bi mi jasno. Ljude je dirnuo svjezi, neposredni dodir Hrvatske sa mnom, tesko razumljivo onima koji nisu osjetili iseljenicke muke, zrenje i starost u tudjini.
.......... Nastavak u ponedjeljak oko 13,30h,.....opet kisa, vrlo dosadna,......
kad sam dosao u Indiju trebalo mi je dva tjedna da se familiijaziram s hindskim imenima i nazivima, ovdje je isto s maorskim, polako ucim njihove pozdrave i fraze, "kia ora" (bok i hvala), ali BYOB na restoranima znaci isto kao i u Australiji(bring your own bottle)  



Novi Zeland, Auckland, 28. sijecnja oko 12h,

dva i pol sata leta od Sydneya u "Emirates" airbusu 380, besumna limuzina od superopremljenog dugolinijskog aviona.
Grad je malo veci od Zagreba, ima veliku luku, mnogo molova za jahte i sportske jederilice, a mnogi nazivi su dvojezicni, maorski na prvom mjestu. Svjezije je nego na australskom kontinentu. Dosada najmladja skvadra koja radi s hrvatskim iseljenicima, mlada konzulica, mlad zupnik, predsjednik hrvatskog drustva-kluba i voditelji radio programa.   
Vec drugi dan uobicajeno pouzdano se krecem i ostajem do kasno u noci vani. Po rebrima sam skuzio da sam smrsavio. Zene u gradu? Bujnije i prirodnije od gradskih Australki. Srecem puno Maora obicnih gradjana.
U nedjelju kao obicno ujutro u i ispred crkve, a popodne je hrvatski piknik i domjenak vani na otvorenom izvan grada. 



Sydney, ponedjeljak 25.sijecnja oko 11h

udomacio sam se potpuno trceci oko sat i pol rano ujutro po parkovima prema Operi i poslije prema dijelu vojne luke. Nije tesko jer se opcenito lako prilagoditi boljem i ljepsem, a veceri su zive kao "Tkalca" i "Cvjetni trg" ljeti.
Opet sam nasao odlicno hrvatsko drustvo, prvo franjevce u crkvi, zatim stalne posjetioce hrvatskih klubova "Kralj Tomislav" i "Sydney" i jucer dio nogometne akademije HNS- sto je u kruznom posjetu klubovima nasih iseljenike po cijeloj Australiji.
Sve mi je to priprema za povratak krajem veljace, tad cu u Sydneyu ostati dok ih sve ne pronadjem i obidjem, ukljucujuci i skakanje na plazu. Sutra moram izaci iz Australije jer mi istjece tromjesecna visekratna viza, zato letim za Auckland na Novi Zeland. Danas mi ovdje preostaje jos jedino voznja monorailom, jednotracnim vozilom iz SF- filmova.  



Sydney, srijeda. 20. sijecnja oko 18h (i dopune od cetvrtka ujutro)

veci je, lucki ziv, ljepsi (i skuplji) od Melbourna, prirodni polozaj zaljeva, uvala i poluotoka daje mu prednost. Iako nije glavni grad, djeluje kao australska metropola,(veca je prisutnost gay naroda izvan njihove cetvrti, vjerojatno je svjetska za njih). Opcenito ima vise Azijaca, a na ulici i Aborigjina. Prema meni se ponasaju jednako otvoreno kao i africki domoroci, prepoznali su da je dosao prijatelj i pokazuju mi to na svoj nacin.
Spavam u sesterokrevetnoj sobi u hostelu, oko dvadeset minuta pjeske od jedara koja napuhavaju Operu na ulazu u trajektnu luku, samo srediste, izvrsno mjesto za one koji vole velegrad. Danas ujutro sam obisao i poslikao sve vrijedno. Nazalost ne mogu postaviti fotografije za ilustraciju "Putositnica" jer nema programa na javnim racunalima, trebalo bi ih urediti za postavljanje na web.
Gradsku i prigradski promet je odlicno rjesen, tramvaj, metro, laka zeljeznica, autobus i monorail.(jednotracna zeljeznica na visini od deset metara iznad ulice- kao iz SF filmova). Nasao sam prvi restoran u Australiji "all you can eat", za deset dolara, dobar je. Kasnije cu potraziti vecernju razbibrigu (vise nego aktivnu zabavu). (Nakon cijelog dana na nogama, zavrsio sam u krevetu u 11h)



Tasmanija, nedjelja 17. sijecnja oko 12h,

spavanje u mnogokrevetnoj sobi ima i losu stranu, iako sve svoje nosim sa sobom, popalili su mu suncane naocale, kriviti mogu jedino sebe.
U vezi padoranskog skakanja kontaktirao sam besplatnim telefonom lokalnu DZ. Imaju C- 183, visina 10 000ft, 25 AUD$, najam padobrana 45AUD po danu. Avion ima GPS, alli je naoblaka uvijek vrlo niska i nemaju razradjenu proceduru za takve uvjete, zato se malo skace. Nisam uspio uhvatiti dan bez oblaka. Navodno trojica skacu u krllastom kombinezonu, (wing-suitu) neznam cije proizvodnje.
Ostavit cu skydiving za Sydney u povratku, tamo putujem u utorak uzeti stambilj novozelandske vize koja mi je lani odobrena u Londonu. Australska visekratna viza mi istjece krajem sijecnja, zato moram izaci, to mi odgovara radi planiranog posjeta Novom Zelandu. U povratku ponovno stjecem pravo na boravak od tri mjeseca. U tom vremenu cu nastojati proputovati i upoznati preostali veci dio Australije, trebalo bi lakse opstati jer ne pocinjem otpocetka.
Svake veceri posjecujem festval alternative cija je pozornica i gledaliste napravljeno u nekadasnjem luckom skladistu. Ima stotinjak nazovi stolica bez capa, prilagodjuju se tijelu kao stolac ili lezaljka. Bila je jedna morbidna izvedba, ali ima zanimljivih, dosadnih i egzibicionstickih, sve karakteristcno za vrstu performansa koji traju dva tjedna. Jedan od najavljivaca je meni nepoznat clan grupe "Underground Velvet", vrlo popularan i komunikativan.      



Hobart, srijeda 13. sijecnja 2010 oko 23h,

danas sam naculio uho i slusao zafrkantski razgovor domacih, evo nekoliko iskrica.
-Ovi s kontinenta drze Tasmance jednu dekadu iza sebe,... u zargonu "Wog" je pogrdno ime za Mediteranca ukljucujuci i sve drzavljane bivse drzave na brdovitom Balkanu, "Gubah" je aboridjinsko ime za bijelca,... "yaka" je tezak posao, kao "sljaka" u nasem sljakerskom govoru,... "arvo" je skraceno afternoon.- Naravno morao sam se raspitivati sto je sto. 
Novcano sam se stabilizirao prodavsi knjige sto sam ih donio na otok.
Zanimljiva je publika sto spava u 12 krevetnoj sobi jer se stalno mijenja, a ja ostajem. Djevojke su kao i u prirodi u vecini, uglavnom Azijatke, vrlo fine. Dvije noci je kvarila atmosferu grupa od pet Australki, kao divlje golubice, sirove i neodgojene, kako dosle tako i otisle bez pozdrava.
Na kontinentu, ali i ovdje je pocela borba s pozarima, mozete zamisliti 43C, vjetar i vatrogasce, gore kuce kao sibice. Katkad se u medijima prisjecaju lanjske "crne subote" u veljaci, 173 mrtva, ako je opasno savjet je ostavi, bjezi i ne vracaj se ako si sto zaboravio.
Veceras sam bio na dogadjaju alternative, lupanje po 34 cimbala, a nakon toga koncert grupe koja oponasa kolumbijsku cumbiu. Performans bez soli i vatre, ali s puno piva. Otisao sam nakon pola sata.




Hobart, subota 9. sijecnja 2010 oko 22h

usao sam u malu hrvatsku zajednicu, iako su vrlo kriticni izmedju sebe, prema meni su vrlo otvoreni i poduzetni za pomoci u svemu.
Grad je ziv uz rivu premda prazan u ostatku jos prije zalaza sunca. Slogan na gradskim posterima glasi "Hobart, the way life should be".
Sinoc je bio "open night funk", od nekolicine sastava najbolji mi je bio jaz trio, didjeridu, flauta i trompeta. Veceras sam bio na rock festivalu, nesto slicno ljetnom "in box music" na Jarunu, ali traje samo do ponoci.
Stanujem u hostelu u sobi s dvanaest kreveta, cure naravno ravnopravno spavaju s nama. Jos se nisam naspavao.



Tasmanija, Hobart, srijeda 6. sijecnja 2010. oko 15h,

otok velicine Irske, njegov otkrivac Abel Tasman, a kasnije James Cook i njegovi kartografi drzali su ga dijelom kontinenta, zato je putovanje do Sydneya u njihovo vrijeme trajalo tjedan dana dulje. Glavni grad Hobart je sarmantno gradjen na uscu estuarija duboke rijeke Derwent, iza su brezuljci. Ipak je to dalek jug, osjeca se slabi sindrom "kraja svijeta", lagano sam ga prepoznao jer se sjecam njegove jacine s donje strane Ognjene zemlje, podrucja koje je tisucu i pol kilomtara juznije. Simptomi su pomirenost sa stanjem bez vatrenosti.
Opet imam srecu s nasim ljudima, upoznao sam medijskog covjeka s hrvatskog radija, a zatim i sjajan par zrelih godina, vjeran i dugovjecan kao creski supovi. Ljudi su pred rat dosli u Hrvatsku, prezivjeli ga na bojisnici i vratili se natrag. Samokriticni su vise nego sto treba, ali to je notorno otocki sindrom, oni misle da je svojstven Tasmaniji.
Gradim mrezu jer ovdje namjeravam ostati dva tjedna.   



Geelong, 80km jugozapadno od Melbourna, ponedjeljak 4.sijecnja 2010. oko 13h

mjesto je urbana pastorala gradica pored velegrada, pravilno gradjena mreza ulica i dobro uredjena riva, sve tece predvidljivo opusteno. Povelika hrvatska zajednica je rasporedjena u dva kluba i dijeli australsku crkvu s domacima i Slovencima. Ljubazni su i od pomoci, vecina ih je obavila glavne stvari u zivotu. U razgovoru sam cuo nevjerojatno tuzne sudbine. Za doceku Nove bio sam u klubu sjevernije od centra, klopa, pijaca, mjuza i vuzgi.  
Zapanjuje broj stradalih u Melbournu i okolici preko blagdanskih dana, u prometu i od uboda noza, divljina koja se ne zapaza u sredistu, ali tinja bez prestanka u predgradjima.
Veceras u 9h imam trajekt za Tasmaniju, devet sati plovidbe kroz Bassov tijesnac, javim se uzorita gospodo, gospodje i gospodjice, moji virtualci i virtualice, nedostajete mi.




Badnjak, prosinac 2009. oko 13h

zamislite Bozic u zarkom ljetu, vrelini i suhom vjetru, meni nista ne mijenja na stvari jer ga agnosticki nosim u sebi kao nesto lijepo. Jucer sam se na 38C bacao u hladni ocean s kraja drvenog mola dugackog kojih dvjesto metara i spasavao. Danas oko podne nakon nocnih 30C, temperatura se svakog sata spusta za 2C, stat ce negdje na 20C.
Na polnocku idem pred i u gradsku katedralu, a sutra na Bozic u najvecu hrvatsku crkvu u Melbournu u kvartu Sunshine. Na Bozic sav javni gradski promet je besplatan.
Drugi tjedan dizem sidro i ponovno se u svibnju cujemo iz Melbourna, a dotle pratite nova podrucja. Skinuo sam fotke na USB i stavljat cu ih uz "Putositnice" kad mi to javni pristup internetu omoguci.
Svako dobro! 



Subota, 19. prosinca oko 15h

druzbo, cujte i pocujte,
vidim da je gore cica zima, ali cu opisati kontra indikaciju odavde. U srijedu je bilo 40C s vrucim pustinjskim vjetrom sa sjevera, on dodaje osjecaj valova vreline, sva sreca suh je pa se sve lakse podnosi. Sutradan je zapuhao s juga od Antartika i do ujutro spustio temperaturu na 11C. Pomislite na rastezljivost zive gradje u starijim ljudima, to je melburnsko vrijeme.
Bio sam na izletu na Dvanaest Apostola, megagrebeni sto strce iz mora kao piloni bez stropa tik uz obalu. (nabrojio sam ih samo osam) Prije toga je stotinjak kilometara "obale brodskih olupina", u 19 stoljecu tu je stradalo dvjestotinjak brodova zbog neprecizne plovidbe olujnim morem. Iako cestu uz ocean nazivaju "Great Ocean Road", ne moze se usporedjivati s Jadranskom magistralom ispod Velebita, Biokova i iznad Dubrovnika. Posjetili smo i usputne vinarije, priznajem, stolna vina su im izvrsna, mozda i bolja od nasih.
Veceras cu se predstaviti s knjigama prije Bozicnog koncerta u Hrvatskoj adventistickoj crkvi, poslije je domjenak, bit ce zanimljivih ljudi, sudbina, a vrlo vjerojatno i lijepih zena.



Utorak, 15. prosinca oko 18 h

ljudovi bok,
moram napisati, jucer je bilo 22, danas je 30, sutra najavljjuju 39, a u cetvrtak opet 20 nives celziijusa, pa si mislite! Vidim da je "tamo gore" zima, snijeg i vjetar, zimske radosti. 
Jos kruzim po Melbournu i okolici, ali definitivno odlazim poslije Bozica, najprije u obliznji Geelong, a zatim trajektom na Tasmaniju. Grad ima razgranatu tramvajsku mrezu, ali sve pruge su postavljene po sredini ceste. Sav promet postrani staje kad i tramvaj na postaji, ceka se i propusta izlaz putnika. I uz visoku prometnu kulturu dogadjaju se nesrece, nezamislivo u Zagrebu.
Moram se pohvaliti, drugu nedjelju za redom bio sam u istoj crkvi na istoku velegrada pa mi je prisao covjek od prosloga tjedna i rekao da je procitao "Putovanje" i pola "Odiseje", "odlicne su", rece.
Svake veceri sam vani u Cityu, zivo je, ali ne i burno.



Subota, 12. prosinca oko 11 i 30h,

dan je ovdje do pola devet, malo je dvadeset pa skoci na trideset nives drpic celzijusa, nista izvana ne ukazuje da dolazi Bozic i Nova godina, ali moj bioritam ne grijesi. Veselim im se jednako kao i na ulicama zatrpanim snijegom i vijavicom.
Na izlascima za vikend skvadra se oblaci u crvenobijele Djedove i Bake Mrazove, ali bez brada. Sjedi se naravno vani, pa sam nocas iz tramvaja na povratku kuci vidio nekoliko tako uniformiranih ulicnih terasa, kao nase super pristojne navijacke skupine. Zapoceli su bozicni domjenci i proslave po hrvatskim klubovima, ne propustam ih kao ni dezurni novinari.
Malo sam se financijski oporavio, radio i novine su pomogle za promidzbu. Upoznao sam nekoliko odlicnih australskih ljudi, djecu prve generacije nasih iseljenika. Svjezi su, uporni i poduzetni kao nepoznati dragovoljci iz Domovinskog rata.     
Australke? Jucer sam upoznao svjezu emigranticu iz Indonezije, javit cu ako potraje.   



Ponedjeljak, 7.prosinca oko 19h,

dragi virtualci i virtualice,

ispricavam se sto vam se nisam javio drugi put prosloga tjedna, ali radio sam do kasno po cijelom Melbournu na pritvaranju financijske konstrukcije aktualnoga putovanja. Melbourne je ne preveliki velegrad izvrsno pokriven prometno tramvajem, metroom u centru i lakom zeljeznicom u predgradjima. Svugdje dospijevam javnim prijevozom.
Mozda sam vec javio, Australci su ugodni ljudi, nasi su se prolagodili i uspijevaju cuvati identitet, nedaju se, crkva, konzulat, klubovi, domovi, folklorna drustva, raznovrsne udruge zena, penzica, zivi si. U masi na misi osjetim njihovu emigrantsku muku i ponos sto su uspjeli. Tada se sjetim sjajne recenice M. Gorkoga, "covjek, kako to zvuci gordo!"
Bejzeri, potcijenio sam visinu najvise zgrade u gradu, ima 88 katova i 300 metara, zove se "Eureka tower", ovaj tjedan cu ga posjetiti i raspitati se je li vec dobio bejzersku licencu.
Jos uvijek ne mogu staviti fotografije, potrazit cu racunalo gdje to mogu napraviti legalno, a ne poskrivecki.
Svjetovno komunkativan svecenik iz proslog javljanja je pastor Hrvatske adventisticke crkve, izmedju ostalog radi kao novinar, pa poslusajte sto smo razgovarali na hrvatskom programu autralskog drzavnog radija. 
Link za slusanje: http://www.radio.sbs.com.au/language.php?news=highlights&language=Croatian
Link za skidanje: http://www20.sbs.com.au/podcasting/index.php?action=feeddetails&feedid=47&catid=1&page=2




Utorak, 1.prosinca, oko 20h

postovana virtualna druzbo,

ukopao sam se u Melbourne kao useljenik prve generacije,iako nisam ni kandidat, to je jedini nacin da zatvorin novcanu konstrukciju puta. Imam srece da sam upoznao pcelicu, gospodju putnicku agenticu, one su vecinom eruditkinje putovanja. Nakon toga i svecenika, svjetovno komunikativnog kao PR i k tome superaktivnog u zajednici. Uveo me na hrvatski program radija SBS i uputio na veze u zajednici,
Sreo sam prvog aboridjina ulicnog sviraca, puhao je u didjeridu i bumerangom udarao ritam. Pogadjate sto cu na povratku donijeti s puta?
Otkrio sam znacenje "BYO" na nekim restoranima, meni nepoznat obicaj u ostatku svijeta, "bring your own", misli se na pice, uglavnom vino.
Djevojke? Prodavacica u mojem ducanu, Polinezijka me milo gleda i smjeska mi se, ali radi svaki dan od 10 do 10. Provjerit cu radi li ovaj vikend\.  



Cetvrtak, 26.studenoga oko 20h, jos uvijek Melbourne,

zrno po zrno prodajem knjige, nalazim poznanike, slazem veze i iznutra se etabliram u hrvatsku zajednicu. U nedjelju sam bio gost programa hrvtskog radija 3ZZZ, danas sam u hrvatskom listu CroExpress, drugi tjedan idem ne radio SBS, upoznao sam mladje komunikativne ljude s kojima se moze dugo razgovarati i dogovarati. Ovo pisem jer jos uvijek nisam siguran u trajanje i obim putovanja nakon Melbourna.
Mala digresija o vremenu, u nedjelju je ponovno zapuhao juzni vjetar i spustio temperaturu na 11C, s prekotjednih 37.
Sto se klope tice, tijekom tjedna kombiniram indonezijsku, tajsku, indijsku i kinesku kuhinju. Najbolja? Indonezijska riba, tajski plodovi mora, australska vina su odlicna. 
Zene? U mojem kvartu u South Melbournu prevladava europski tip, u Cityu (centru) azijski, a u predgradjima mjesavine svih. Mulatkinje su prava rijetkost. 



Subota, 21.studenoga oko 14h

tu je bilo vruce 34C u gradu u cetvrtak, odem u hrvatsku knjizaru 10km sjevernije, a tamo je 37C. Vrucine studenoga su pocele ranije nego ikada, vatrogasci vec rade naveliko u drzavi South Australia, 500km zapadno od mojeg boravista. Postoje popisi stvarnih ili potencijalnih piromana koje kontroliraju. U petak je zapuhao juzni vjetar (dolazi s Antartika) i sve lijepo zacas rashladio.
Pogledao sam izlozbu AC-DC, najbolji su koncerti uzivo na pet razlicitih mjesta i ekrana s nekoliko slusalica. Ostalo su trivijalnosti, majica toga i toga s koncerta iz 82e u Londonu, plakat s koncerta iz 79e u Sydneyu, gitara s koncerta 95e u Melbournu i tome slicno. Svejedno mjuzu sam slusao nekih tricetvrt sata. Bilo je dosta moje generacije.
Na istom mjestu sam nasao plakat za koncert Ravi Shankara u ozujku, ima devedeset godina, slusao sam ga uzivo u Indiji prije osamnaest godina, sada nastupa s kcerkom Anushkom koja ima dvadset i osam. Za one koji neznaju, on je tata od Nore Jones, Jedini glazbenik kojeg se bez razmisljanja moze usporediti s Mozartom, iako komponira i svira samo tradicionalnu indijsku muziku na sitaru. Anushka je kombinira s jazzom i soulom.
Sutra mi je vazan test za opstanak, idem u najvecu hrvatsku crkvu u Sunshineu, 30km sjverozapadno od Citya.
Australke? Samo platonski.



Srijeda, 18. studenoga oko 14h

jucer sam napravio prvi turisticki izlet, posjet Philip Islandu stotinjak kilometara juzno od Melbourna. Koale spavaju na eukaliptusu po devetnaest sati na dan, klokani jedu iz ruke, ali mali pingvini su glavni igraci. U more odlaze prije svanuca i vracaju se nakon zalaza sunca, naravno radi izbjegavanja opasnosti od ptica i drugih grabljivica.
Posjet je tempiran tako da se vidi izlazak iz vode kojih njih tisucinjak. Gegaju se jer su prepuni ribe od cijelodnevnog lova koju spremljene u utrobi nose mladima u kamufliranim rupama uz grmovitu obalu. Dozivaju se, ponekad potuku radi ulaza u krivu rupu, ali strpljivo traze svoje. Visoki su oko cetrdesetak centimetara i teski oko kilograma. S gornje stranr su tamnoplavi,a s donje bijeli. Odozgo ih zbog boje mora ne mogu ugledati grabljivci iz zraka, a odozdo bijelina ih cini nevidljivima zbog sunca. Zapanjujuca prilagodba u borbi za opstanak. Posjet se reklamira kao promatranje "pingvinska parade", ali meni je taj izraz ekscentrican jer se radi o nagonskom prolasku putem oduvijek.
Meni je borba malo laksa, u nedjelju sam prodavao knjige pred crkvom, ispred Stepinceva kipa za kojeg stoji da ga je napravio Mestrovic. Nisam nezadovoljan, trebat ce mi vremena da uhvatim pravi poslovni trenutak. Danas su 32 C, za sutra najavljuju 36C, zasad mi vrucina pase jer nema vlage. 



Subota, 14.studenoga oko 14,30h,
Postovana publiko,

ispricavam se, vidite i sami da je stranica jos u radu. Nasao sam mjesto i skinut cu fotografije na USB stick, ali ih ne mogu objavljivati ovdje jer je dizajner tanak s prostorpm na serveru. Nema ga cak dovoljno ni za dogovoreni sadrzaj. Zato molim one koji hoce fotografije ovih putositnica, da mi se jave na emaii jer ih od tamo mogu slati.
Na mjestu gdje spavam u South Melbournu vlada oceanska kultura, prekoputa najduze rive i plaze u gradu koja zavrsava s trajektnim pristanistem za Tasmaniju. Riva je nevjerojatno ziva od ranoga jutra svaki dan. Dzogeri, dzogerice, biciklisti, odbojkasi na pijesku, mislioci i nesto malo protuha. Posao uglavnom preko dana obavljam u citiyu pa se na plazu navecer vracam kao gradski tuljan.
Od svih predvecernjih aktivnosti na dugackoj plazi, najintrigantniji su kiteboarderi, jak vjetar ih tjera (upotrijebit cu padobranski zargon) da svakih pola minute rade "hook turn" u obratnom smjeru da ih vjetar ne odnese predaleko. Upoznao sam skavedru Francuza koji rade kao instruktori i nekog Estonca koji je bio na Paklenici. Vjetar je toliko jak da im treba i pet minuta manevra na suhom da bi ugasili kite.
Dzoginig oko piste formule 1 postao mi je rutina, srijeda-subota rano ujutro. Konacno sam preuzeo knjige, sada samo zavisim od uspjesnosti prodaje. U nedjelju je veliko slavlje u hrvatskoj crkvi blazenoga N. Tavelica sjeverno od centra, divota od prigode za upoznati osebujne ljude koji su dozrelili u slobodi u mislima na domovinu iz koje su otisli iz svojih razloga. Nasi ljudi hoce pomoci, svecenici takodjer, uostalom oni su najstarija diplomacija iseljene Hrvatske.
U centru Melbourne ima prekrasna, najvisa zgrada u velegradu, slikao sam je i svaki dan prolazim pored nje i sjetim se bejzera, Robija i Vanjkusa, ko'rodjena za njih, kojih dvjesto pedeset metara visine sa slobodnim mjestom za prizemljenje.
Ljudi, aj bokkk, vidimo se kao i dosada. 




South Melbourne - moj sadasnji kvart, ponedjeljak 9. studenoga oko podne,

uzorita skvadro, tu je vruce, danas najavljuju 34C, jos gore je jer ako je na sjevernoj polutci ozonska rupa, ovdje je rupetina. Najmanji zastitni faktor tu je 30(ja ga koristim). Javni slogan za zastitu glasi "slip,slap,slop", u slobodnom prijevodu, lagano se obuci, pokri i namazi s kremom. 
U petak sam bio na sastanku svih hrvatskih udruga iz drzave Victorie (Melbourne je glavni grad). Vrlo su raznolike jer su se dugo razvijale u slobodi, ali Hrvatska im je svima sveta na njihov svojstven nacin.
U subotu sam djogirao uz pistu formule 1, ide oko jezera koji je manje od Jaruna, ali sjajno uredjeno, 45 bokseva je bilo zatvoreno i nema nikakvog znaka da ce u ozujku biti prva utrka iz serije. U nedjelju sam bio u hrvatskoj crkvi u Clifton Hillu, sjeverno od sredista grada. Razgovarao sam s mnogima i saznao mnoge indiskrecije iz raznovrsnog i bogatog zivota zajednice.
Zene, uf, uf, raznorasne i raznovrsne, u velegradu nije nikad dosadno.
Ovaj tjedan cu vrlo vjerojatno podici knjige s carine, jer sve drugo bi bilo iritantno.
Aj bokk! Cujemo se kao i dosada. 



Melbourne, 6.studenoga oko 11h ujutro, 

zaintereresira drustvo ce ubuduce ovdje moci pronaci moje putositnice, vjerojatno vrlo brzo i fotografije. Naime, javni besplatni kompjutori u gradskoj knjiznici nemaju USB pa ih ne mogu slati, ali kad prijedjem u manje gradove koristit cu komercijalne cybere kompletno opremljene.
Napravio sam grjesku u Zagrebu, nisam uzeo odijelo i kravatu pa nisam mogao prisustvovati domjenku povodom Dana hrvatskog filma u reprezentativnom prostoru u najuzem centru grada.
Jos nisam preuzeo knjige s carine, malo se zakompliciralo, ali drugi tjedan vrlo vjerojatno hocu. Preko vikenda cu imati mnogo susreta u hrvatskoj crkvi i klubu, bit ce novosti. Sutra se otvara velika interaktivna izlozba AC-DC, pogledat cu sto je to. Vidimo se bokkk!